1 fotografija = 1 priča

1 FOTOGRAFIJA = 1 PRIČA

Pridružite nam se i u Facebook grupi ljubitelja putovanja, putnika i turista. Podelite i Vi vaše slike i utiske.

Kofer u ruke, idemo na put!

Svakog 25-og u mesecu biramo najzanimljiviju objavu, priča uz kaficu…

 

5. Uskrs u Grčkoj!

nensi, uskrsTo trebate doživeti jer Grci imaju tako lepe i jedinstvene običaje. Jednom sam ga doživela na Kritu, drugi put na Pilionu a sada će mi propasti karte za uskrs u Atini. Ispričaću vam o običajima na Pilionu i kako smo ga mi doživeli a ponajviše psić Ćoćo. Veliki petak je i oko 11 naveče se okuplja narod masovno ispred crkve. Svi pale tamne sveće, iz crkve sveštenici iznose raspeće i povorka lagano kreće središnjom ulicom malenog primorskog mesta. Popovi pevaju, svi lagano s upaljenim svećama koračaju iza njih a mi pošli sa psom! Lepo sam rekla mužu da ga ostavi ali on ne sluša. Nas je u društvu sedmoro i svi pratimo sirotog psića kako se muva u onoj gužvi i strepi da li će neko da ga nagazi. Nije mi prijatno uopšte, baš sam zabrinuta. Nekako smo se rasuli u onoj gužvi, gubim psa iz vida, okrećem se ostalima, kažu mi tu je kod nas. Povorka na kraju ulice skreće u paralelnu i ide nazad. Već smo zaboravili Ćoćoa i gledamo sve one ljude koji u verskom zanosu koračaju. Stižemo do crkve i polako se probijamo unutra da ostavimo sveće. Odjednom se neko seti da pita gde je Ćoćo. Razvrćemo se i ne vidimo ga. Mene već grabi panika i moj zet kreće u potragu za njim. Tradicija je da se na veliki petak u ponoć ide u restoran na večeru. Morali smo ranije da rezervišemo sto jer je gužva neopisiva i pored mnoštva restorana. Odlazimo tamo već izgladneli jer si ceo dan mogao nešto malo samo da zakačiš s nogu. Nestrpljivo čekamo Marjana i vesti o Ćoćou. Konačno je stigao i saopštava nam da se vratio putem i nigde ga nije video. Odlučio je da se popne stepeništem, ima oko 100 stepenica do drugog nivoa mesta i ode do kuće. To uopšte nije jednostavno u onom mraku i u dvorištu je zatekao Ćoća kako leži ispred vrata i čeka. Uf kako mi je laknulo a moj muž se samo kezio i rekao mi da je znao da će Ćoćo sam pronaći kuću. Srce malo pametno, kako je pronašao kuću gde ne živi inače🙄Sutradan, u subotu je dan kad se posle svečane večere kući ili u gostima, u crkvu ide tek kasno uveče. Nose se lepe ukrasne sveće i čeka se ponoć. Tada se sveće zapale svetim plamenom i nose kući. Moraš paziti da ti se ne ugasi sveća i takva dođe do kuće da bi domaćin plamenom nacrtao krst ispred vrata. Nedelja je dan za gurmanske bahanalije. Ja mislim da tamo nastane pokolj sirotih jaganjaca jer svaka kuća okreće po jedno na ražnju. Na moju žalost i mi nismo bili izuzeci. Bilo nas je dosta na ručku ali mesa je poprilično ostalo. Popodne smo odšetali do mora i slučajno sam čula ljude koji pričaju slovenački. Iznenađeno sam ih pitala otkud oni tu a oni još iznenađenije odgovoriše. Priupitaše nas za neku tavernu i kroz priču nam ponudiše da im se pridružimo na mezeu. Meni sinu još bolja ideja i lepo ih mi dovedosmo kod nas u goste na večeru. Baš su se oduševili onom našom jagnjetinom i tako nastade jedno novo prijateljstvo koje se sve lepše razvija. Čudni su putevi gospodnji💞
#idemonaput

Nensi Mitić, mart-april 2020

4. 

Blagoveštanje, ostaci impresivnog manastira.

blagovestanje

Jedne godine, lunjajući istočnom Srbijom, naleteli smo na ovu lepotu i ostali zatečeni. Bože da li smo u Kapadokiji🙄Nalazi se u blizini banje Ždrelo, Krupajskog vrela i manastira Gornjak. Homolje me oduvek inspirisalo svojim mitovima i čudesima. Ovo što sledi je doživljaj koji se pamti! Stigli smo u manastir Gornjak i dočekao nas je čovek koji tu nešto radi. Kad smo rekli odakle smo, on se nadovezao na nas i rekao da imaju tu jednu monahinju iz našeg grada. Kako se je meni intuitivnoj brzo upalila sijalica! Setila sam se zgodbe moje prijateljice kojoj se majka odavno zamonašila i nije imala pojma gde je. Pitam ja tog čoveka da li je žena plavuša i ima jedno zeleno a drugo plavo oko. Svojevremeno je bila prava zanimljiva lepotica. Nakon što je potvrdio, ja sam ga zamolila da je vidim na šta mi je odgovorio da se ona ne viđa ni sa kim. Nekako mi smislismo taktiku i on joj je otišao reći da neka žena ima problem i hoće da je vidi. Ja vama ne mogu opisati taj susret, kad me je ispitivački gledala (naravno da me nije prepoznala) i pitala koji je moj problem, a ja joj sa suzama u očima rekla da sam ja Nensi. Naravno da me se setila i baš je bilo neobično, dirljivo… Obećala sam joj da ću ponovo doći! Danas sam videla članak o Homolju i podsetio me na ovaj događaj.

Čudesno Homolje me čeka da ga ponovo obiđem💕

Nensi Mitić, jan-feb 2020

 

3.

Greben Treska, vrh Siljak (1622mnv) – OSVOJEN!! ❤️😜

maja, idemo, putTreska je jedan od istaknutih vrhova Ravnog Kopaonika sa kupastim vrhom Siljak (1622mnv). Impozantno deluje i cesto je izletiste posetilaca Kopanika. S obzirom da smo bili smesteni u samom podnozju grebena svakodnevno me mamio ali smo zbog vremenskih uslova osvajanje odlagali. Tih dana je bilo dosta magle (vrh se nije video iz podnozja) i jakog vetra. Kada nam se ucinilo da su vremenski uslovi konacno na nasoj strani, krenuli smo u osvajanje tog grebena. Ne mogu reci da je bilo lako, uspon je bio strm, trava je bila mokra, bili smo veoma oprezni. Inace ovo osvajanje spada u srednji stepen tezine pesacke ture.

Vredelo je, sa vrha se pruza impozantan pogled prema Goliji na zapadu i vrhovima Ravnog i Banjskog Kopaonika. Jos bih napomenula da se na ovom vrhu u stenama mogu naci primerci endemske flore kao sto su kopaonicka cuvarkuca.

Strmom stazom uz mozda jos veci oprez nego pri penjanju, sisli smo bezbedno u podnozje.

Maja Ejupović, okt-nov 2019

2. 

bicikl, rukeBicikl u ruke, pa na put…
Slika je nastala u okolini Paralije (kako bi neki rekli paradaiz turizam, a ja bih rekao paradise).
Oko nas je sve belo od zrelog pamuka. Sišli smo u polje da naberemo nekoliko stabljika. Nije odmor samo celodnevno izlaganje tela vrelom suncu na egzotičnoj plaži po paprenoj ceni. Može vam biti lepo bilo gde u dobrom društvu, dobro organizovani i spremni.Zato, #idemonaput

Aleksandar Tasić, sep-okt 2019

1.

kako, nekada, putovalo

Kako smo nekad letovali! Davnih sedamdesetih su moji roditelji imali jedinstveni šator u koji smo se penjali merdevinama. Sećam se jednog jutra u Grčkoj, budim se i gledam kroz čipkani prozorčić a oko našeg fiće i šatora se sakupili ljudi i gledaju kao da igra mečka. Kad je padala kiša, svi su kopali kanale oko svojih šatora a mi bez panike, posmatrali odozgo😂Parkirao je po Solunu i uveče otvarao naše prenoćište sakriveno između kamiona. Bila je tek fešta kad natovarimo sirotog fiću a na carini samo bulje u taj ogromni tovar na njemu i nikom ne padne na pamet da pogleda unutra. Šta smo sve prošvercali u kolima. Gde li je sve to stalo, pitam se danas! Pored nas četvoro, kamp opreme još i kupovina lustera ili zavesa, kasetofona… Moji roditelji su bili veliki avanturisti i još tada su oni nalazili neka nova mesta po Grčkoj, nisi išli utabanim stazama gde su naši ljudi uglavnom bili. I do Crne Gore se fićko izborio sa ovim teretom bez da kašljucne. Na kraju, kad smo krenule same na letovanja, tata ga je spakirao u vikendicu gde su se miševi počastili ciradom. Ostala je samo ta genijalna konstrukcija da nam budi uspomene.

Nensi Mitić, avg-sep 2019