Tunižani ili Tunišani? Ako pripadate većini i ukoliko na ovo pitanje odgovorite sa „Tunižani, naravno“ znajte da ste u zabludi. Izgovor koji u većini slučajeva deluje kao prirodan i pravilan se uveliko odomaćio, ali nije ispravan. Ispravno bi bilo Tunišani, ukoliko govorimo o stanovnicima Tunisa. Opet, i tu imamo jedno ali… Budući da je Tunis bio dugo francuska kolonija, zvali smo ga Tunizija, pa bi po tom nazivu bilo da su ipak Tunižani.
Sus je grad koji leži na obali Sredozemnog mora, na 42 km udaljenosti od aerodroma. Jedan je od najstarijih gradova Tunisa, značajna turistička destinacija koja istovremeno neguje ostatke prošlosti i kulturne vrednosti stvarane tokom duge istorije grada.
Praveći planove gde ćemo te godine na letovanje, čitajući puno o Tunisu s obzirom da su neki od najpovoljnijih aranžmana bili upravo za ovu afričku zemlju o kojoj nismo mnogo znali, a budući ne ljubitelji „hotelskih kompleksa“ već uglavnom željni nekih novih avantura, odabrasmo Sus. Odabrasmo, rezervisasmo i požalismo. Jer tek nakon toga naidjosmo na neka iskustva ljudi koji su ranije bili u Susu, gde su grad opisali kao grad neljubaznih, nepristojnih i nasrtljivih ljudi, a njegove ulice prljave, ružne i okružene ružnim mirisima! Kao da je odjednom u moru svih iskustava najčešće se pojavljivao ovaj loš utisak u opisima, kao da nigde više nije postojala ni jedna povoljna recenzija koja bi nas ostavila u ubedjenju da idemo na letovanje na neku predivnu destinaciju, a ne ruglo od grada i letovališta.
A u stvarnosti?
Sus je magičan.
Ulicama Susa provejava miris jasmina, tako tipičan i jak. Meša se sa vlagom u vazduhu, mirisom mora, soli koju kao da već nakon prvog dana osećate na svojoj koži u vidu sitnih kamenčića. Meša se s mirisima hrane, neobične i drugačije, hrane koja traži da prilagodite nepca. Gde čak i zaljućeni jelovnici nose u sebi trag slatkastog.
Kad razmišljam o ljudima u sećanju su mi nasmejana lica, deca musava od sladoleda i ko zna kakvih još drangulija lokalnog bombondžije koja trče slabo osvetljenom „štraftom“ kraj mora u predvečerje, skidaju u trku sandale i beže u okrilje peščane plaže, gde pesak se brzo hladi od poslednjih tragova sunca koje ga je do tek nekoliko sati pre toliko zagrejalo da su i ta ista deca i mi stariji trkom trčali ne bi li stigli do vode pre nego što stopala izgore od vreline.
Kad razmišljam o gradjevinama, veličanstvena istorija mi je pred očima. Medina sačuvana za savremenost, prilagodjena sadašnjem načinu života. Njen kamen krije lavirint prolaza spašenih od vreline sredinom meseca jula. Njene stepenice vas vode kroz ulice i prolaze prepune šarenih tkanina, bakarnih i srebrnih ibrika, ćilima koji kriju magiju tkanja i boja, tronožaca ispred radnji i niskih stočića na kojima se i kafa ispija i pričaju priče. Nije moguće izbrojati koliko boja kožnih tašni, sandala, cipela, kaiševa postoji. Kao da kožu boje bojama začina, harise, kurkume, djumbira… Bazari i sukovi, tako tipični za kulturu naroda su život grada, njegovi ljudi su tu, navikli jedni na druge i na turiste. Pričaju glasno, skoro da viču, gestikuliraju prenaglašeno, ali osmeh osmehom vraćaju.
Kad u sećanje mi dodje more i zvuk talasa, setim se da smo birali hotel koji ima bazen jer su nam napomenuli da su meduze u Susu redovna pojava. U bazenu se nismo niti jednom okupali. More savršeno čisto, peščano dno, predivna boja i pravo slano more. Uživam u borbi s talasima, uživam u moru koje u jutarnjim satima miruje kao staklena površina, a kao da kroz dan se polako zahuktava da bi noću najjače lomilo se o obalu i priuštilo vam uživanje u šumu talasa dok spavate.
Sus – tajanstven, tek na pola otkriven, prijatan i drag. Kao da je ispričao tek nekoliko priča od ko zna koliko stotina ili hiljada svojih… Protegao se duž obale, liniju peščane plaže prati linija šetališta, hotelski neboderi u daljini se bore protiv talasa. Danju, turisti okupiraju plaže, nabacuju boju ili se kriju pod suncobranima, a kasno uveče, lokalno stanovništvo se druži na plažama, polumrak obale osvetljene samo mesečinom i sjajem zvezda je raj za romantične ljubavne priče ili porodična druženja. Većina turista zaviruje u popularne lokale ili restorane, a Tunižani na plaži razmenjuju priču i urme… S jedne strane, turisti od kojih velika većina traži „glamur“ letovališta, a s druge stanovnici ovog grada, koji samo traže dašak svežine s mora u vlažnoj julskoj noći i pesku pod bosim stopalima… zavidim ovim drugima. Na lakoći s kojom nalaze uživanje u jednostavnosti i osmesima koji se čuju, na razdraganosti i veselosti.
Zadržali su deo francuskog šarma, budući dugo francuska kolonija, deo njihovih navika su prilagodili svojoj tradiciji i stilu življenja, od ophodjenja do kulinarskih zalogaja, koji iako specifični u klasičnim tradicionalnim jelima, nekako su „laganiji“ od ostatka sličnih kuhinja. Tunižani su lepi i markantni ljudi, guste crne kose i preplanulog tena. Ljubazni. Žene, lepe i nasmejane, sve više oslobodjene od stega kulture, tradicije i društva koje diktira mnoga ograničenja naročito po pitanju žena, ali u samom Tunisu puno liberalnijeg odnosa.
Obavezno videti i probati, (ne) obavezno ovim redosledom:
Medina – stari grad Sus, najbolji reprezent Arapske kulture u Tunisu
Ribat – toranj je jedan od repera grada. Nekada na glavnoj liniji odbrane grada od napadača, danas tek deo utvrdjenja koje je spašeno od uništenja.
Kasbah – utvrdjenje s jednom od najstarijih kula koje još uvek postoje, Khalaf al Fata. U verovatno samo još jednoj od retkih ulica koje i dalje nose taj naziv – Avenija Maršal Tito.
Velika džamija – iz 851. godine
Arheološki muzej u Sus-u, naročito poznat po velikoj zbirci mozaika, još iz antičkih vremena.
Pustinjska ruža Tunisa – zvuči filmski, a u stvari je slana voda pretvorena u kristale, priroda vajar unikatnih figura u obliku ružinih latica. Boje pustinje.
Suk – pijaca, bazar. Mesto gde pojam “trgovac” dobija na značenju. Cenkanje kao sastavni deo kulture, a sve više i prave turističke ponude. Igra nerava, galame, gestikulacija, osmeha i mrgodjenja, gde na kraju se najčešće trgovac pravi da je izgubio, u Vašu korist, a u suštini se kupovina i prodaja završavaju tako da su obe strane zadovoljne!
Port el Kantaoui – uredjena turistička oaza na oko 7 kilometara udaljenosti od Susa. Jedna od najčešćih turističkih atrakcija i ovde prisutna, vožnja vozićem izmedju dva naselja.
I za kraj, vraćamo Vas na početak naše priče o Tunisu:
“…Dakle, koliko prvi dan sutra ujutru se kreće u kružnu turu po Sahari! 1.000 km krug! Odmaranje, brčkanje, urme, šta sve moj dragi nije upotrebio kao glas razuma! Bela put, UV indeks, nepripremljena koža za pustinjsku klimu i temperaturu od oko 50-ak stepeni? Sve je to zvučalo vrlo razumno, ali treptaj oka, pogled skinut iz crtaća Maze i Lunje i pade odluka da to ne možemo propustiti. Tako da, naš praktično prvi susret s Tunisom je budjenje u ranu zoru i idemo na put.
Kružna tura dakle je putovanje od blizu 1000 km. Deluje skoro nenormalno odlučiti se na tu varijantu, pogotovu ukoliko planirate odmor zvani lenčarenje. Priznaćete da truckanje u kombiju na jednoj strani i hedonizam čarobnog mora i vrhunskih hotela na drugoj strani nikako nisu u libeli. 50 stepeni celzijusa (ne znam da li se i kod njih meri u hladu kao kod nas ili ne. Ne znam ni gde bi taj hlad mogli naći, a i ako ga nadju što bi vas bilo briga koliko je u hladu kad hlada nema ni za lek!) ne deluje primamljivo ukoliko vas na drugoj strani mami hladna limunada, čaj ili čarobno crveno parče lubenice…Ići ili ne ići…? Odmah na početku! IZLET U SAHARU JE OBAVEZAN!”