Na drini ćuprija. Slavna. Od kamena.
Mostovi spajaju obale, ali i ljude. Spajaju one koji su rastavljeni. Gde priroda nije sama spojila, pomažu joj. Najdraži su mi oni kameni. Duša od kamena, a toliko mnogo ljubavi u njihovim nastajanjima utkano u tom kamenu. Nekad i želje da se moć pokaže.
“Sve su Drine ovog svijeta krive; nikada se one neće moći sve ni potpuno ispraviti;
nikada ne smijemo prestati da ih ispravljamo.”
Ivo Andrić
Na drini ćuprija. Slavna. Od kamena. Kao i mnogi drugi mostovi tokom vremena savladavana, rušena, ponovo pravljena. Zadužbina velikog vezira Mehmed paše Sokolovića, gradjena u periodu od 1551. – 1557. godine, u vreme otomanskog carstva. Višegradski most je gradio najčuveniji i najpoznatiji turski arhitekta toga doba – Kodža Mimar Sinan. Oslonjen na svojih 11 lukova, koji se blago uspinju ka sredini mosta, a isto tako blago spuštaju dok s njega silazite. Ako se negde na pola odlučite zagledati u Drinu i njene boje, u prirodu, na sredini mosta je odmorište. Za one umorne, ili one željne druženja s mostom, sofa.
Odoleva ćuprija ćudima Drine, vremenu, ratovima, oružju i ljudima. Proslavljena širom sveta u delu nobelovca Ive Andrića. Brodić crven od ljubavi, taman za nas dvoje. Da nas spoji most i ne rastavi.
Ćuprija je opomena, zato i odoleva. Da se ne prolije ponovo suza majke ko tada kad je veliki vezir joj s grudi otet. Otomanski „danak u krvi“ ga je uzeo i prelaskom preko reke onemogućio majci da ga dalje prati. Sazida vezir most, da ublaži tugu i da se izbori s nepravdom i nedaćom. Sazida most da bude večan. Večniji od čoveka i postojaniji od njega samoga, ali i svih nedaća.