Pančevo, boje jeseni – Srbija

Pančevo u bojama jeseni

Pančevo. Grad pozornica. Stari draperi crveni, prašnjavi i odrpani, baršunasti materijal koji tužno visi u ovim krilima nosi sa sobom čežnju neku. Ili to samo ja čeznem za nekim prošlim vremenima na koje mi ova scena liči. Stojim pred ovim „prozorom“ i sanjam glumce nekih starih vremena.

Pred očima mi šeširi na glavi gospode koja ih samo ovlaš dotakne u znak pozdrava ili značajno podigne kao da naglašava važnost susreta, mantili tamnih boja, uglačane cipele za uglačane kaldrme, raskošne haljine svih boja, krinoline , za prave dame damske rukavice i suncobrani koji štite nežan ženski ten od sunca. Čujem u daljini zvuke nekog valcera, korake potpetica i šuškanje svile…Mešaju mi se sećanja, maštanja i stvarnost. Šta bilo je, šta je i šta će biti.

Pančevo danas. Stalo u nekom davnom vremenu, a pojeo ga zub vremena. I ne znam da li da mu poželim da ga doteraju ili ne. Oronuo, svaka fasada načeta, gruba. Možda mi zato baš mašta te neke stare slike priziva. Jesenje lišće pravi meki tepih po ulicama, preliva sve svoje čarobne boje…

“Želela bih da se uvek sećam
Srećnih dana naše ljubavi
Tada je život bio mnogo lepši
I sunce blistavije bilo no danas
Uvelo lišće slaže se po zemlji
A ja te još nisam zaboravila
Uvelo lišće slaže se po zemlji
Ko naša tuga i uspomene
Hladni vetar odnosi ih
Zajedno sve u noć zaborava
A vidiš nisam zaboravila
Pesmu koju si mi pevao
Ta pesma je bila slična nama
I tebi koji si me voleo
I meni koja sam te volela…” Prever

Ma možda to samo ja ovu jesen tako doživljavam… Jesen je tužno neko doba… Ali ova jesen umesto kiša i sivih oblaka neko sunce prosipa…
Nakon maglovitog i prohladnog jutra dočekao nas je lep i sunčan dan… Puste ulice grada, oronule fasade nekih starih zdanja, tišinu grada koji spava u nedeljno prepodne zamenili smo kasnije obalom Tamiša, bojama reke i jeseni koja se u njoj ogleda. Pitam se kako to da sam evo po prvi put planski u Pančevu. Nekako se ranije dešavalo da sam uvek samo u prolazu.
Uživam u prizorima kao da su radjeni rukom veštog slikara…

Pančevo – šta (ne) obavezno videti i probati?

Pančevo, gradski park

Gradski park – za šetnju i odmor, za uživanje u igrama golubova, cveća u zanimljivim kreacijama. Jesen mu donosi puno boja. Fontanu nadleću golubovi, spomenik okružen zelenilom i drvećem. Stari bicikl vezan na mestu za odlaganje bicikala u čijoj prednjoj korpi je buket zimskog cveća. Pitam se da li ga je neko pripremio da neku damu obraduje ili je i on samo deo uredjenja…

Idemo dalje ka centru Pančeva, stilska obeležja secesije, ali i vizantijske arhitekture su nostalgična i rastužujuća jer pokazuju znake nepažnje i da godinama nisu održavana.

Gradski muzej – zatvoren nedeljom. Ostade skriveno njegovo blago, a najveće blago su slike Paje Jovanovića. Najčuvenija je svakako „Pančevačka verzija“ njegove čuvene slike „Seoba Srba“. Druga verzija slike, radjena po zahtevu da se prva slika izmeni.

„Gde je ljubav prema lepoti, tu počinje umetnost“

Paja Jovanović


Zgrada banke – na trgu Slobode. Prvobitno Pučka banka, osnovana od strane Nemaca 1868. godine u Pančevu kao zadruga. Ponovo oronulo zdanje, čija se boja ako je ikad bilo skinula ili se sigurno izmenila. Visoko gore, jedan od najlepših uličnih oslikavanja, mozaik na zgradi. Žalimo ponovo zbog napuštenosti i neodržavanosti.

Gimnazija – pohadjao je čuveni slikar Uroš Predić, ostavio trag svojim stvaralaštvom ovom gradu, a gimnazija danas nosi njegovo ime.

Vajfertova pivara – Srpski industrijalac nemačkog porekla i guverner Narodne Banke, dobrotvor i vizionar sigurno bi s tugom posmatrao ovo zdanje sada. 1722. godine ovde je započet prvi industrijski objekat u ovom delu sveta. 1847. godine pivara je postala vlasništvo porodice Vajfert. Ljudi s vizijom i smislom za posao, razviše je, unaprediše, malo je reći da je postala glavnim obeležjem Pančeva. Bolno pitanje, zašto je dozvoljeno da ovo zdanje propadne. Propalo je od nemara, od požara, od nezainteresovanosti, u stanju je takvom da je još veće pitanje da li mu uopšte više ima pomoći. Djordje Vajfert je dobio novčanicu od 1.000 dinara sa svojim likom, ali sramno je neosvrtanje na ovu njegovu zaostavštinu – spomenik kulture grada.

Evangelistička crkva Napuštena, zarasla u korov, trnje, ali i cvećem okružena… Kako i zašto Pančevo zaboravlja i prepušta propadanju svoja zdanja? Kažu, nema više evangelista u Pančevu. Meni jedno od najlepših zdanja, al` ja sam neki večiti romantik što traži sreću po trnju…

Crveni magacin – redak spomenik barokne arhitekture Pančeva

Svilara – pre više od 250 godina Pančevo je bilo poznato po svilarstvu, mladenci su morali zasaditi stabla dudova, a svako ko bi se usudio da ovo stablo poseče kaznio bi se smrtnom kaznom.

Crkva Preobraženje Presvete Bogoridice – Ikone za ikonostas slikao je Uroš Predić.

Svetionici na ušću Tamiša u Dunav…

Crkva s dva tornja za kraj, a odatle smo i krenuli u ovu nedeljnu šetnju Pančevom. Crkva Bogorodičnog uspenja. Dva tornja su simbol dva brata, obe strane Dunava i Save.

Sporo se kreće Tamiš kroz ovaj ravničarski kraj, tražeći Dunav da s njim spoji se, sporo lišće pada.

Imala bih još puno toga o Pančevu ili jeseni reći, ali nešto me uhvatila neka nostalagija i blaga tuga, što gledaj čuda i osmeh na lice vrati…

„Čovek je bolan teški hajvan, i ovo malo duše što mu je dato, dato mu je samo da se u životu napati…“ ili tako nekako…Jesen…

Zaspalo Pančevo…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.