slaven, škrobot, lovćen

Čovek inspiracija, čovjek koji pomera granice – Slaven Škrobot

“Sloboda, tako bih i nazvao ovu fotku koju sam odabrao za ovaj tekst!”

Slaven Škrobot

Čovjek koji je definicija upornosti, volje, želje za pobedom. Hvala Slavenu što je podelio svoju priču, a vi u nastavku saznajte šta znači neodustajanje!


Bio je to sasvim običan ljetnji dan, kao i svaki drugi. Plaža, more, sunce, kupanje i skakanje s „našeg“ mola. Nas četvero (Grega, Luka, Miha i ja) skakali smo jedan za drugim, puni šprint s udaljenosti od dvadesetak metara. Ja zadnji. Provjerio sam sve prije zaleta, vidio prazninu i krenuo. Luka, koji je skočio prvi, nastavio je roniti i pod vodom se našao na mjestu koje sam odabrao za skok. U trenutku skoka ugledao sam ga kako izranja i jedino što sam pomislio je bilo da napravim sve da ga ne ozlijedim. Maknuo sam ruke misleći da ću tako spasiti njega, pritom ne misleći na sebe. U toj milisekundi nisam došao do drugog rješenja i glavom sam se zabio u Lukin bedro. Slomio sam peti vratni kralježak i na mjestu ostao trajno oduzet od vrata na niže…

Ostao sam plutati na vodi. Dečki su na sreću shvatili da se ne radi o zafrkanciji, izvukli su me van iz mora i tu sam dočekao hitnu koja me odvezla u Rijeku gdje sam odmah operiran. Tada je počela moja najveća životna bitka i jednogodišnja borba po bolnicama. Tada je počeo moj tzv. „drugi život“…
Rekao sam tada svima: „Nema smisla ovako živjeti“

A danas?
Trinaest godina kasnije, dožIvio sam i vidio stvari o kojima sam tada u krevetu samo sanjao. Stvari za koje sam mislio da su u mojem stanju nemoguće i neostvarive. Danas živim punim plućima i koliko god mi ponekad bilo teško, zahvalan sam na svemu što imam, ponajviše svojoj obitelji i prijateljima!

Danima već razmišljam kako napisati jedan, zadnji tekst s kojim ću obuhvatiti cijelo ovo nevjerojatno putovanje od pola godine…

Razmišljam, kako ću ljudima ikada uopće približno moći dočarati što smo mi kao ekipa, ja, moja glava i moje tijelo u ovih pola godine doživjeli? Pitaju me, kako je to biti u mojoj situaciji? Zamisli si da si pušač i da ne možeš zapaliti cigaretu kad poželiš. Kada zamisle i odgovore mi, onda im kažem, e sad si zamisli da ti je to najmanji mogući problem!

Povlačeći paralelu s ovim putovanjem, pitam ljude, možete li si zamisliti da se mjesec i pol dana istinski bojite svakog pišanja i odlaska na wc? Onako, bojite po smrt…mislim da vrlo teško…taj osjećaj slobode i samostalnosti koji sam ja osjetio kada sam po prvi put nakon dvanaest godina zahvaljujući biciklu mogao negdje otići posve sam. Sloboda, to je ono, uz samostalnost što čovjeku u ovoj situaciji istinski nedostaje…

To je bio samo jedan u nizu problema s kojima sam se na putu susretao, a bilo ih je mnogo. S obzirom na moje tijelo koje se u odnosu na vaše brže umara, duže oporavlja, koje je osjetljivije i u kojem sve traje trostruko duže, putovati pola godine po zimi u kamperu, odbiciklirati na ruke 3000 km kroz pet država ekstrem je na ekstremima i toga treba biti svjestan. Za to trebaju financije, fizička sprema, odličan tim i luda glava. S razlogom, tako nešto, barem koliko ja znam, nitko još nikada nije napravio. Zato ja imam vas koji ste mi sve ovo omogućili!

Govorim naravno o tome kada ste mi sa svojim donacijama omogućili kupnju posebno prilagođenog bicikla na ruke, s kojim sam nakon odvoženih par otoka došao na ideju da odbicikliram cijelu Hrvatsku obalu. Projekt sam nazvao „Slavenovih tisuću kilometara u kolicima za osmijehe na licima“, a za cilj sam mu zadao, osim toga što ću odbiciklirati cijelu obalu, skupiti 150.000,00 kn kako bismo zajedno kupili četiri posebno prilagođena bicikla.

Želio sam još nekome omogućiti tu sreću…taj osjećaj slobode i samostalnosti koji sam ja osjetio kada sam po prvi put nakon dvanaest godina zahvaljujući biciklu mogao negdje otići posve sam. Sloboda, to je ono, uz samostalnost što čovjeku u ovoj situaciji istinski nedostaje…
No, jesam li bio uzeo preveliki zalogaj?

Mnogi su mi rekli da jesam, samim time što sam mislio odbiciklirati cijelu obalu. No, ja sam na to dodao put u Egipat, ekspediciju na Palagružu i još sam si na leđa natovario cijelu organizaciju oko projekta, komunikaciju s ljudima, rutu, društvene mreže i jako veliku odgovornost skupljanja velikih 150.000,00 kn!
Rekli su mi da ne mogu sve, no ja sam samo pitao: „Zašto ne“?

No, znao sam da sam ušao u duboku vodu i da ću morati znati jako dobro plivati kako bih izašao. Zacrtao sam svoj cilj i znao sam da ako mu se istinski posvetim da će se moja žrtva isplatiti, ako ne i višestruko! Mora!

Godinu dana prije početka projekta krenuo sam u bitku sa samim sobom, „zaključao“ sam se u sobu, svakodnevno trenirao, radio i fokusirao se na svoj cilj. Kada nešto zacrtam, to je to, nema dalje, nema alternative, nema plana B i u tome sam do kraja! Odustajanje mi nije u krvi, kako je rekao lik u 14 peaks!

Žrtvovao sam mnogo. Prijatelji su me zvali van, na kave, ali ja sam odbijao, ostajao doma raditi i trenirati, što oni tada nisu shvaćali. Vjerojatno ne shvaćaju niti dan danas…svaku njihovu fotografiju izlaska ili pića dočekao sam radeći ispred laptopa ili vježbajući. Znao sam da toga nitko nije svjestan, ali za mene nije niti trebao biti, jer, ja sam imao jasan cilj ispred sebe i bio sam na misiji!

Iz stanja gdje sam tri puta morao stajati kako bih napravio krug oko Jaruna od cca. 6 km, doveo sam do toga da mogu u komadu odbiciklirati 50 km bez da se uspušem ili umorim. Nakon toga bih još došao doma i natezao gume. Bio sam u najboljoj kondiciji od kada sam nastradao i znao sam da sam fizički, a i psihički spreman na Magistralu! Tad je došao užasno iscrpljujući i težak, ali predivan put od mjesec dana u Egipat…
Na ljeto se na Rabu dogodio i prvi pad s bicikla koji me malo i spustio na zemlju…

Pa ispunjenje sna i odlazak na veličanstvenu Palagružu…
Trebalo je nadoknaditi gubitak kila i kondicije nakon toga…
Ali rijetko kome se dalo usred ljeta biciklirati sa mnom po velikim vrućinama i na odmoru…

Kad je trebalo, išao sam makar sam, ali išao sam…snalazio se, pitao ljude po cesti da mi daju za pit, da mi se jave na mobitel ili da mi pomognu oko nečega. Za one koji ne znaju, moje su ruke za vrijeme bicikliranja zavezane.
Ljeto na završetku, ja spreman, datum se bliži, preostale su još samo finese i onda totalni pad. Prekidam suradnju s asistenticom, Luka mi javlja da me ne može pratiti cijelim putem i ja ostajem posve sam tri tjedna prije polaska. Tražim, čitam, istražujem, šaljem upite ali ne odustajem. Pitam se svakodnevno, pada li sve u vodu? Doslovno ne spavam danima…

Svega par dana prije početka svaka kockica slaže se na svoje mjesto, i to savršeno! Da mogu mijenjati i izabrati bilo koga, ne bih! Danijel iz Camper.hr ustupa nam kamper, a ja u Vedrani, Mateu, Mihaelu, Luki, Oscaru i Ivanu pronalazim ekipu koju sam tražio! Neke nisam niti poznavao ali znao sam jedno, s njima bih i na kraj svijeta!

Iz Savudrije sam krenuo glavom, jer tijelo mi je bilo neispavano i premoreno. Tek što sam se „zagrijao“, pred Pulom mi je otkazao bicikl. Ma nemoguće da već treći dan sve propada? Zahvaljujući Nikoli, Bauerfeindu, serviserima i čovjeku koji mi je ustupio vlastiti novi motor, bicikl je popravljen i nakon četiri divna dana u Puli nastavljamo dalje. Fizički sam se dobio i željan sam bicikliranja više nego ikad!
Toliko željan da par dana kasnije bicikliram najdužu rutu od impresivnih 121 km s 2000 m visinske razlike između Rijeke i Prizne! Da stvar bude bolja, u stopu nas je pratila kiša te eventualno mrak i vjetar. Taj vjetar, okrenuo je na Pagu na prsa i uz jake nalete bure koji su me tri puta skoro rušili s bicikla, 95 km od Luna do Zadra bila je za mene najteže odbiciklirana ruta do tada. Propuhalo me, smrzao sam se, a tjerajući svoje tijelo do krajnjih granica kako bi do mosta stigli na zalazak, poprilično sam se iscrpio. Koliko god to zvučalo i bilo teško, ja sam u tome istinski uživao! Sam sam biciklirao i osvajao svaki kilometar! Nitko me nije gurao i nitko me nije nosio…

Nakon par riskantnih situacija i trenutka kada me u Splitu zamalo udario auto, kratki odmor okrunili smo raftingom na Cetini i odlaskom na vrh Biokova na koji nas je odveo, ni manje ni više nego GSS! S takvim završetkom odmora i velikim osmijehom na licu krenuo sam u osvajanje Hvara.

Ali zajeban je taj Hvar, hoće prevariti! Nakon cjelodnevnog bicikliranja, pobijedio sam samoga sebe osvojivši najdužu i najstrmiju uzbrdicu do tad, od preko 4 km na 10% nagiba. Nagrada – prekrasan zalazak sunca! Daj Miha, zovi Matea i reci mu da da taj otkaz!

Spust do grada, koji je trebao biti čista uživancija pretvorio se u jednosatno oprezno spuštanje, konstantno kočenje i hvatanje mene u kritičnim situacijama po totalnom mraku kako se radi loših kočnica ne bih zabio ili sletio negdje. S obzirom na prve grčeve u rukama, pripisao sam to umoru…

Odbiciklirati Korčulu odlučio sam iz puno razloga, a ona je bila i oproštaj od Mihe. Samo da ga oznojim zadnji put, meni za dušu, jer mokar Miha znači da sam dobro gazio po pedalama. Za dušu je isto tako bio i odlazak na Lastovo i divna tri dana u društvu s Vedranom, Oscarom i Ivanom! Nisam niti sanjao da ću Lastovo osvojiti s biciklom!

Jedan jedini dan bez pratnje na biciklu i zapadne me masivni i zajebani Pelješac! Grčevi u rukama, loša cesta, kiša, vjetar, mrak, sivilo i probušena guma iscijedili su mi zadnje atome energije. Prvi sam put odustao, svega 3 km od Stona. Nisam više mogao i priznajem mu, Pelješac me donekle pobijedio! No, priuštio sam si to. Do Pelješca sam pobijedio puno puta, kako samoga sebe, tako i gotovo svakog biciklista ispred nas koji koji bi se našli na putu i koji su bili svakodnevna motivacija.


Na putu do Prevlake zaradio sam ranu na leđima, a moje su se muke s kočnicama nastavile. Možda i najkritičnije situacije s vozilima doživjeli smo oko Dubrovnika. Ako nas tih par vozila nisu pokupila, neće nigdje! U Konavlima sam na ekranu dobio isto upozorenje kao pred Pulom, kada mi je riknuo motor. Ako rikne, dopuzat ću do Prevlake, ali što je s Crnom Gorom, Albanijom i onda još duplo do Atene? To „upozorenje“ vrti mi se u podsvijesti i dan danas. Dva sam motora doslovno skršio! Morat ću u potragu za nečim izdržljivijim…
Dolaskom u Prevlaku ispunio sam svoj cilj. Odbiciklirao sam cijelu Hrvatsku obalu i pokoji otok. Sveukupno 1250 km! No, ja sam Hrvatsku obalu odbiciklirao puno prije dolaska u Prevlaku. Ja sam Magistralu odbiciklirao onog trenutka kada me Isidor pozvao u Crnu Goru i kada sam tek toliko išao provjeriti koliko ima kilometara od Kotora do Albanske granice. Koliko od Albanske granice do Grčke? Ako uđeš u Grčku, moraš do Atene!

Zamisli da odbicikliram do Atene? Postavio sam si to pitanje i više nikada pomislio na manje!
To što nisam skupio puni iznos za bicikle bio je samo dodatni poticaj da nastavim dalje…
Čeka li me put i avantura života? Mogu li ja to? Sama pomisao na to što me čeka, na mapu i te kilometre tjerala mi je strah u kosti…
Ali želim nastaviti! Tu se raste, tu se upoznaje sebe, svoje granice i tu se pišu priče!

Mateo je konačno dao taj otkaz i doletio brzinom munje u Dubrovnik. Bio je gladan pustolovine, avanture, putovanja i bicikliranja, kao i ja nakon Pule. Ostao je samo trio fantasticus, Vedrana, Mateo i ja te smo uz Danijelov blagoslov nastavili dalje…u nepoznato…

„Samo mi vratite kamper do petog mjeseca“ rekao je…
I nadam se, nikada požalio! S nama je bio psihički, jer fizički nije mogao.
Mateo i Vedrana napravili su nove putovnice jer tad smo već sanjali Tursku. Ti crvići…čuda rade!
Sada je cijeli svijet bio pred nama!

Ali prvo – Crna Gora!
Od Hrvatskog mora ne može ljepše, ali zato unutrašnjost, tu su jači! Popustili smo im nakon Durmitora i 461 stepenice koje su nas odvele na vrh Lovćena. Isidor i Mika pratili su nas u stopu i bili nam odlično društvo kroz ovu malu ali prekrasnu državu. Loše kočnice, ludi vozači i neosvijetljeni tuneli, ništa nas od toga nije omelo da s biciklima pređemo našu prvu granicu i uđemo u nepoznatu nam Albaniju.

U Albaniji smo istinski guštali, ali svoje nam je zube pokazala na planinskom prijevoju pred ulaskom u Grčku. Tu sam konstantno se upinjući na 10% nagiba doslovno ispustio svoju dušu, a na jednoj od nizbrdica i život. Tu su mi u potpunosti otkazale kočnice i vjerojatno bih poginuo da nije bilo Matea koji me spasio zaustavivši me svega metar i pol od stijene. Da stvar bude bolja, tu mi je pukla i rukavica…

Tad sam rekao dosta, ne bicikliram više!
Ali Mateo je rastavio cijeli bajk i sve sredio.

Sljedeći dan bio sam onaj stari, ponovno sam guštao u bicikliranju i nevjerojatno sretan i ispunjen ušao sam u Grčku!

Grčka je prema meni bila nemilosrdna i dala mi je već prvog dana do znanja da s njom nema zezancije…
Već prvog dana napali su nas psi…jebem ti sve! Nije ugodno…

I tako svaki dan sljedećih dva mjeseca!
Stres, stres i stres! Više nisam uživao u krajoliku nego samo gledao gdje su jebeni psi.

Nakon Krfa, Meteore, koncerta Naxatrasa i Lefkade dobiciklirali smo do Patrasa gdje sam doživio najgore iskustvo u životu. Dva dana zaredom nisam mogao gurnuti kateter kako bih pišao te sam si izazvao napadaj i skoro izazvao moždani udar.Nikada to neću zaboraviti, kako sam se osjećao i koliko me strah bilo sljedeći dan sjesti na wc školjku.


Taj strah pratio me sljedećih mjesec i pol dana…
Iako bi u toj situaciji odustalo 99% ljudi, ja sam se dogovorio sam sa sobom i za mene ta opcija nije postojala, iako je doktor iz Atene rekao kako moram doma.
Već sljedećeg dana Mateo me na leđima nosio da svojim očima vidim ono čudeso od plaže.
Ne znaš tko je luđi…

Obišli smo Zakintos, cijeli Peloponez i nakon što sam se malo dobio, tvrdoglavo sam sjeo na bicikl i odbiciklirao do Atene. Bilo je teško, stresno, bolno ali satisfakcija je time bila još samo veća!

Uspio sam! Postigao sam svoj cilj!

Onaj drugi, da skupim 150.000,00 kn postigao sam koji dan kasnije i time sa sebe skinuo sav teret. Nisam ja već vi! Vi ste skupili to! Ja sam samo bio posrednik…

Sad sam se mogao opustiti i prepustiti…

Ali to nisam mogao zaradivši ranu na boku i s još uvijek očitim problemima s trbuhom i pišanjem.
No, bez obzira na sve, nakon što je pošiljka špeka iz Hrvatske stigla do nas, nastavili smo dalje, prema Istanbulu…

Dugih 1300 km je pred nama…
Po pravoj zimi!

Unatoč svim problemima dizao sam se i biciklirao na 0 stupnjeva. Za mene ravno odlasku normalnog čovjeka na Antarktiku.
Nakon dva sata bicikliranja, sate bih provodio na prednjem sjedalu kampera nastojeći se ugrijati.
S takvim se naporima do sada u životu još nisam susreo. Iako su Mateo i Vedrana znali puno, s mnogo ih stvari iz svoje glave nisam želio opterećivati.
U glavi sam si morao posložiti da je u redu ako jedan dan ne bicikliram, provedem ga u kamperu i pustim Matea da ide sam. I uspio sam…

Nekako smo došli do tog Istanbula i dalje nastavili bez bicikala! Bilo je očito dosta obojci. Da je bilo ljeto, stvari bi bile puno drukčije…svjesni smo toga bili obojica, najviše ja jer, mnogi se od ovih problema ne bi pojavili.
I onda magična Turska s kamperom!

Jedno sasvim drukčije putovanje u kojem smo vidjeli i doživjeli toliko toga da ne stane u ovaj tekst.

Plovili smo Eufratom i Tigrisom po snijegu, obišli Tursku Mezopotamiju, „letjeli“ u Kapadokiji, bili na Sirijskoj granici, ostali na autoputu okovani snijegom i radi korone proveli 10 dana na parkingu bolnice. Turska nudi toliko toga…
I svakako ću joj se vratiti. Duguje mi nešto! Duguje mi Nemrut!

Nakon najdužeg, najtežeg ali i najdivnijeg putovanja, stigao sam kući koju nisam vidio šest mjeseci! Moj tuš, kupaona, mamina kuhinja, moja soba, vježbe, zvučnici i obitelj koje sam se po prvi put u životu istinski zaželio!
Bilo je dosta. Osjetio sam to, ponajviše na svojem tijelu. Bilo je vrijeme da odmor i povratak u realnost…

Ali, kako se nakon ovoga vratiti u realnost?
Ovo nije bio put…ovo je bilo putovanje…života…
Nakon kojeg više ništa neće biti isto…
Niti nemoguće…

Jer ono je za mene bilo više od putovanja. Promijenilo me, dalo mi je odgovore na neka pitanja, izgradilo me i koliko god ovo putovanje bilo teško, od svoje se nesreće ovoliko živim nikada nisam osjećao. Ovo putovanje za mene je bila sloboda, i zato putujem…jer me čini slobodnim!

Sloboda, tako bih i nazvao ovu fotku koju sam odabrao za ovaj tekst!

Nakon ovog mogu u mirovinu, dokazao sam sebi, a i vama da se je sve moguće, bez obzira na stanje i situaciju u kojoj se čovjek nalazi.
Samo ako se to dovoljno jako želi…

Ali znamo i vi i ja da sam daleko od mirovine…
Crvići rade…
Hvala svima koji su sudjelovali i bili dio ove priče i lude avanture!🥰


Hvala Slavenu što je s nama podelio svoju priču i fotografije.

Slavenova putovanja možete pratiti na blogu Slaven Škrobot, kao i na Instagramu ili Facebook-u

Dovoljan je samo trenutak…
Loše stvari će se događati uvijek, padova će biti kao i rana, ali ne damo da nas to zaustavi…
Ustanemo, nasmijemo se i idemo dalje…💪

Leave a Reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.