naslovna-pierre-loti

Kockica u mozaiku Istanbula

Zlatni rog i vidikovac Pierre Loti

Nezahvalno je pisati bilo šta o Istanbulu. Čini se da je sve rečeno – kroz brojne putopise, romane, forume, i sve moguće medije… Ko još nije pisao o Carigradu, Konstantinopolju, Istanbulu, metropoli na Bosforu.. Pa ipak, evo još jednog malog kamenčića u vidu nepretencioznog ličnog doživljaja, možda lokacije koja nije poznata onako, “na prvu”.

Na desnoj obali Zlatnog roga, istoj onoj gdje su i Fener i Vaseljenska patrijaršija, gore pri vrhu Roga, tragale smo za Pjerom Lotijem. Francuski književnik, kome je ovo pseudonim, mnogo puta je boravio u Istanbulu, prvi puta službeno, brodom, kao francuski oficir (u dugim plovidbama stigao je i do Boke Kotorske – znaju to u Baošićima naročito). Divio se Istanbulu, sa zanosom zapadnjaka kome je sve ovdje bilo egzotično i uzbudljivo; taj uticaj je vidljiv i u njegovim djelima – posebno u romanu Aziyade…a boraveći u Istanbulu stanovao je upravo u tom dijelu, poznatom pod nazivom Eyup, sa istoimenom džamijom.

Od Zuke Džumhura krademo podatak da je, rekoše mu, Loti sjedio mjesecima u kafanici, u koju smo se uputile, i
pisao Azijadu.

Do vidikovca se stiže ferijem ili autobusom, mi smo izabrale feri koji u cik-cak vožnji kupi putnike sa Fenera, Balata…Plovidba čuvenim uskim moreuzom prođe brzo, polazeći od luke u Karakoyu, pa ispod tri mosta; slijedi uspon žičarom, uz nešto čekanja u redu, po čemu je vidljivo da je ova lokacija omiljena i stanovnicima Istanbula, i domaćim turistima. Ono što je neobično, kad se stigne na brežuljak sa restoranom, je da se nalazi takoreći usred groblja, koje je s obje strane, veliko, najvećim dijelom skriveno čempresima i tamarisima.

Pisao je o tome Zuko Džumhur, poodavno već:

“Bez kapija, strogih aleja, bez prodavača cvijeća, bez čuvara, crnine i svijeća, ovo čuveno tursko groblje liči na livadu po kojoj su nakrivo izrasle velike bijele pečurke od kamena “.

Sa terase vidikovca pruža se jedinstven pogled na Istanbul, na zavijutke Zlatnog roga, minarete brojnih džamija, mostove, kupole, na ustalasano mnoštvo starih i modernih građevina ovog jedinstvenog grada. Put, prosječen kroz groblje, vijuga uvis, vjerovatno do samog kraja tjesnaca…ali to za neki drugi put ostavismo; ima tu iznad i strma mala čaršija, Istanbul je to i dalje, beskrajan, čini se…

Povratak autobusom je donio novi doživljaj: pogled na ostatke zidina Konstantinopolja, oštećene zubom vremena, al začudo još dobre strukture, obzirom na vijekove i carstva koja su nestala; Fener, četvrt u kojoj je sjedište Pravoslavne patrijaršije, sa raznobojnim fasadama, napuštenim zgradama, sve to tek u prolazu, kao na traci…ali dovoljno da se javi
misao Orhana Pamuka o Istanbulu kao gradu melanholije, kad citira pjesnika Yahya Kemala:

“Ovdje žive oni koji tugu prihvaćaju kao užitak.”

Fener svakako traži da ga se pomno obiđe, jer, opet da krademo od Zuke: “Odavde su se generacije bogatih hrišćana lukavstvom, novcem i intrigama nosile s turskom vjerom i policijom. Zlatom se kupovao sultan i iskupljivao Hrist.”

By Rada&Slađa

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.