London. Nije mi to bio prvi dolazak u prijestonicu Komonvelta: u dva maha, kratko, već sam bila, ali dobiti mogućnost da provedem 23 dana u ovoj metropli – BINGO 🙂 ! Naravno, bez mojih Branke i Slađe ne bi se to ostvarilo, a tek kad Branka ima stan na Covent Gardenu – čovječe, to je tek premija!
Ne centar – već (što Slađa reče): epicentar Londona! Sve što je iole značajno u centralnom Londonu je „podnogu“, pogotovo nekome, ko ne računa da je negdje bio, a nije nogom stao na to tlo, i kome nije naporno protegnuti noge, pješačiti koji sat. E da, Covent Garden, ime mi je bilo poznato, kao, neko je nastupao u Covent Gardenu, moćno to zvuči; od obeliska Seven Dials, pod prozorom stana, svi putevi vode … ne u Rim, već u ostale dijelove Londona, ili bar centralnog dijela mu.



Za 15-20 minuta eto me na Pikadiliju, i na Trafalgar skveru, za 10 minuta, ulicom Earlham ili Mercer, počinje Soho, pa Monmouth ulicom – za isto tako malo vremena, eto me u British muzeju; naravno, podrazumijeva se i obići cijeli živopisni Covent Garden – a ni do Temze, down to the river, nije pješke daleko.
Stotinu puta zahvalih Branki i njenoj sreći (bar za nas, povremene ) da je našla stan baš na tom mjestu!


London, Covent Garden
Covent Garden je živ i pitoreskan dio grada, meni je djelovao najviše južnjački evropski, mediteranski: uske ulice, gotovo uličice (širinom), bezmalo pješačka zona (u mnogim, dozvola samo za dostavna vozila), mnoštvo restorana, pubova, raznih radnjica, suvenira, otkačenih cvijetnih aranžmana , i naravno, trg Piazza, sa cjelodnevnim uličnim performansima, bazarom, restoranima, buticima, rukotvorinama, pravi vox populi 🙂 !Bučno je naveče, rijeke prolaznika, iz pravca Soho-a, iz svih Seven Dials hrle ka istoimenom Obelisku i dalje… ka jednom od Sedam pravaca, tj. ulica od ovog raskršća magičnog broja..


I da – hrli se u večernjim satima ka pozorištima, koja su ovdje brojna: pred našim vratima, takoreći, Cambridge Theatre, u kome svaki dan, osim vikenda (ili ponedjeljka?) igra mjuzikl Mathilda, prema romanu Roalda Dahla, poznatog britanskog pisca za mlade. Nevjerovatnim mi se činio (Brankin) podatak, da taj, i SAMO taj mjuzikl igra u ovom pozorištu…od 2010!! I svako veče –(gledale smo s balkona) rijeka posjetilaca, kad ulaze i kad nakon dva sata izlaze iz teatra, bučni, mnogi koristeći za odlazak ponudu rikši (bicikli za 2-3 osobe – valjda su i to donijeli ovamo brojni Indusi): odrasli (malo manje), grupe školske djece, tinejdžera, valjda će igrati, sve dok i jedan Londončanin/-ka ne pogledaju, pa još kojiput ne ponove!
Pogledah – zabavno, šarmantno, edukativno …razigrano (muzika spašava, za jezičku „maglu“, mog doživotno površnog engleskog, ups 🙂 )

Soho, dio Londona za koji su svi nekako čuli (filmovi? književnost? rock muzika? subkultura? LGBTQ? bohemian..? – sve su to asocijacije na Soho) nam bi podnogu, pa smo se tu još i zadesile te subote, 2. jula, kad se obilježavalo 50 godina od prve Pride parade; šarenilo, neviđeni stajlinzi, povorke, buka i urnebes – ali bože moj, sve je to dio ove metropole na Temzi.



Neobično mi je bilo da i ovdje, kao i u Covent Gardenu, i na svim ljudima prometnim dijelovima grada, Centralnog Londona, u popodnevnim satima, nakom im obaveznog radnog (činovničkog) vremena – mase tih mlađih činovnika/ca, većina u obaveznim bijelim košuljama, upeglani (što bi mi rekli), pred pub-ovima stoje, pijuckaju, bučno razgovaraju, vrlo glasno se smiju, gestikuliraju, svi sa nekim pićem u ruci – ni traga od predstave /predrasude o uštogljenim Englezima!
Relaks poslije kulučenja? Vjerovatno…Miks etničkog porijekla među njima – azijskog, manje afričkog, (istočno)evropske ne razlikujem… (Na vratima jedne pravne institucije, pogledah: sudije i visoko rangirani pravosudni službenici: nebritanska imena, uglavnom indijskog i pakistanskog porijekla, dominiraju!)


Lepršavi (zbog figure Erosa na vrhu monumenta) Piccadilly …i od njega vode putevi dalje, na sve strane, a ja se tu sjetih Crnjanskog, pred polazak sam čitala Roman o Londonu, iznova (zaboravi se, ehh..), jer je kratko vrijeme radio za čuvenu knjižeru, tamo, Hatchards, i to iskustvo, jedno od brojnih iz neveselih
emigrantskih godina, pripisao svom književnom junaku Rjepninu; moćna knjižara, u vrijeme boravka, sudeći po knjigama u izlogu, sva u znaku velikog Kraljičinog jubileja (70 godina od dolaska na tron; o svemu i svakome relevantnom za Kraljicu ugledah naslove, ali – ne i o Diani, hmm…). Tu su i naslovi u znaku Pride-a, naravno 🙂
Trafalgar (i tu mi se priviđao Crnjanski/Rjepnin, tu je negdje izlazio iz metroa, pa dalje pješke do obućarske radnje u kojij je bio knjigovođa, čak sam jednu i ugledala, i pomislila – ta li je), moćan prostran trg, sa patetikom britanskog rodoljublja, bitaka, generala, pobjeda, kao što mu i ime govori…Okružuju ga National Gallery, St Martin in Laneˈs crkva, pa moćna kapija Arche Admirality….

Interesantniji mi je bio prostor, dok sam dolazila do Trafalgara, Leicester skvera: živa pješačka zona, performeri, park sa statuom Šekspira, vreva velegrada… Mase i mase ljudi… jezika, fizionomija; da li zato što je ljeto – tek, Britanci/Englezi su mi djelovali kao pomalo zbunujena manjina, u tom šarenilu 🙂


Ostaci kolonijalizma, svakako, neko sa dugačkim iskustvom življenja u GB, reče mi, za Induse i Pakistance „nemaju ti oni osjećaj da im ova sredina ne pripada, da su manje vrijedni.“ Hmm, tako i treba 🙂







